Učinak neurofizioterapijske intervencije na obnovu hemiparetičkog i ataksičnog obrasca hoda
Matea Vrtarić, Mirjana Telebuh, Lukrecija Jakuš, Gordana Grozdek Čovčić, Dalibor Kiseljak, Marina Horvat Tišlar, Mihaela Grubišić, Nikolino Žura
DOI: https://doi.org/10.64542/pc.x.x.x
DOI: https://doi.org/10.64542/pc.x.x.x
ABSTRACT
Introduction: One of the main motor deficits in neurological patients is gait impairment. Normal gait occurs as an automatic activity involving symmetrical synergy of walking speed and step length. Changes in the central nervous system manifest in the motor activities of neurological patients, causing difficulties and deviations in balance and coordination, base of support width, muscle weakness, and muscle tone, which lead to pathological patterns in the stance and swing phases during gait. Each pathological gait pattern reduces the efficiency and economy of walking and requires excessive energy expenditure, resulting in an asymmetric pattern, reduced speed, and reduced step length.
Aim: To determine the effect of neurophysiotherapy intervention on the restitution of hemiparetic and ataxic gait patterns in neurosurgical patients.
Materials and methods: This non-randomized pre–post intervention study was conducted on a sample of 30 participants. They were divided into two groups: the first group (G1) included participants with a hemiparetic gait pattern (N = 15), while the second group (G2) included participants with an ataxic gait pattern (N = 15). To assess the effectiveness of the neurophysiotherapy intervention on gait restoration, the Berg Balance Scale, Dynamic Gait Index, and Timed Up and Go test were used. Participants were tested at the beginning and at the end of therapy.
Results: The effect of the neurophysiotherapy intervention in the hemiparetic gait group was statistically significant (BBS = 0.005; DGI = 0.004; TUG = 0.001; p < 0.01), as well as in the ataxic gait group. (BBS = 0.001; DGI = 0.001; TUG = 0.001; p < 0.01). There was no statistically significant difference between the two groups (p > 0.05).
Conclusion: TEarly, individualized, and targeted neurophysiotherapy intervention effectively improves balance and gait in neurosurgical patients with hemiparetic and ataxic gait patterns. The observed positive clinical trends and statistically significant improvements confirm the importance of facilitation approaches and problemoriented therapy in early neurorehabilitation. Further research with larger samples and advanced outcome assessment methods is needed.
Key words: balance, neurophysiotherapy, gait restitution, hemiparetic gait, ataxic gait
SAŽETAK
Uvod: Jedan od glavnih motoričkih deficita kod neuroloških bolesnika je poremećaj hoda. Normalni hod odvija se kao automatska aktivnost koja uključuje simetričnu sinergiju brzine hodanja i duljine koraka. Promjene u središnjem živčanom sustavu manifestiraju se na motoričkim aktivnostima bolesnika, uzrokujući poteškoće i odstupanja u balansu i koordinaciji, širini baze oslonca, slabost mišića i tonusu mišića, što dovodi do patoloških obrazaca u fazama oslonca i njihanja tijekom hoda. Svaki patološki obrazac hoda smanjuje učinkovitost i ekonomičnost hodanja te zahtijeva prekomjernu potrošnju energije, što rezultira asimetričnim obrascem, smanjenom brzinom i kraćom duljinom koraka.
Cilj: Utvrditi učinak neurofizioterapijske intervencije na restituciju hemiparetičnog i ataksičnog obrasca hoda kod neurokirurških bolesnika.
Materijali i metode: Ova nerandomizirana studija pre–post intervencije provedena je na uzorku od 30 ispitanika. Ispitanici su podijeljeni u dvije skupine: prva skupina (G1) uključivala je ispitanike s hemiparetičnim obrascem hoda (N = 15), dok je druga skupina (G2) uključivala ispitanike s ataksičnim obrascem hoda (N = 15). Za procjenu učinkovitosti neurofizioterapijske intervencije na restituciju hoda korišteni su Berg Balance Scale (BBS), Dynamic Gait Index (DGI) i Timed Up and Go test (TUG). Ispitanici su testirani na početku i na kraju terapije.
Rezultati: Učinak neurofizioterapijske intervencije u skupini s hemiparetičnim hodom bio je statistički značajan (BBS = 0,005; DGI = 0,004; TUG = 0,001; p < 0,01), kao i u skupini s ataksičnim hodom (BBS = 0,001; DGI = 0,001; TUG = 0,001; p < 0,01). Nije bilo statistički značajne razlike između dviju skupina (p > 0,05).
Zaključak: Rana, individualizirana i ciljana neurofizioterapijska intervencija učinkovito poboljšava balans i hod kod neurokirurških bolesnika s hemiparetičnim i ataksičnim obrascem hoda. Uočeni pozitivni klinički trendovi i statistički značajna poboljšanja potvrđuju važnost facilitacijskih pristupa i problemski orijentirane terapije u ranoj neurorehabilitaciji. Potrebna su daljnja istraživanja s većim uzorcima i naprednijim metodama procjene ishoda.
Ključne riječi: balans, neurofizioterapija, restitucija hoda, hemiparetični hod, ataksični hod